Meteoroloski instrumenti

METEOROLOŠKI INSTRUMENTI

Uvodni dio

Jedan od glavnih zadataka meteorologije jest prognoza vremena u budućnosti. Da bi bili u mogućnosti izraditi bilo kakvu prognozu vremena, moramo poznavati vrijeme u nekom određenom trenutku. Ta tvrdnja polazi od činjenice da je VRIJEME stanje atmosfere u nekom trenutku i na nekom području; a buduće stanje će uvijek zavisiti od prošloga. Moderna prognoza vremena, gotovo isključivo se temelji na numeričkim modelima koji simuliraju ponašanje atmosfere u vremenu. Metode kojima se izračunava buduće stanje atmosfere u zavisnosti od prošloga se temelje na diferencijalnim jednadžbama stanja, a koje se izračunavaju putem jakih računala u prognostičkim centrima diljem svijeta. Najpoznatiji od njih su svakako sistem za prognozu na čitavoj zemaljskoj kugli - GFS, ili model za prognozu lokalnih razmjera kao Aladin. Ulazni parametri takvih prognoza (varijable) su meteorološki elementi koji se očitavaju na meteorološkim postajama diljem svijeta.

Točnost takvih modela zavisi od mnogo faktora. Naime, i uz idealne ulazne parametre (npr. točnu temepraturu na 5 decimala i slično), zbog famozne teorije kaosa, kada atmosfera prestane slijediti deterministički režim ponašanja, svi modeli padaju u vodu i prognoza vremena je tada nemoguća. Srećom, atmosfera dosta dobro slijedi deterministički režim 10-tak dana unaprijed (nekad više, nekad manje), pa je prognoza putem ovakvih modela iznimno zahvalna. Međutim, na točnost modela znatno će utjecati točnost ulaznih parametara. Pogreške u ulaznim parametrima se skupo plaćaju, na način da u trenutku kada je atmosfera na rubu determinističkog režima (prosječno cca tjedan dana unaprijed, pa čak i manje), jedan pogrešan ulazni parametar vodi prognostički model u sasvim krivom smjeru, i tada je prognoza kako bi se reklo "skroz fulana". Zbog toga je važno da su instrumenti kojima mjerimo stanje atmosfere, što je moguće točniji, i da motritelj koji ih "čita" (ako nije automatizirano očitavanje) radi svoj posao najsavjesnije što može.



Instrumenti za prizemna meteorološka mjerenja


TEMPERATURA ZRAKA

Temperatura jest stupanj zagrijanosti neke tvari. U ovom slučaju, ta tvar je smjesa plinova koju nazivamo zrak. Jedinica za mjerenje temperature u SI sustavu je Kelvin (K), međutim za mjerenje i izražavanje temperature uobičajeno je koristiti jedinicu Celzijusov stupanj, odnosno na Američkom kontinentu Fahrenheitov stupanj. Veza između kelvina i Celzijusovog stupnja dana je izrazom T (K) = 273,15 + t (°C).

Uređaj kojim mjerimo temperaturu zraka naziva se termometar . Osim termometra još se koristi i termograf. Termometar prikazuje trenutačnu temperaturu, a termograf ju bilježi kroz vrijeme na papir ili elektronički medij. Termometri koji se koriste u meteorološke svrhe su:
- obični (suhi);
- u paru sa običnim koristi se mokri termometar za određivanje vlažnosti;
- minimalni i maksimalni (zajednički zvani ekstremni termometri)


Obični (suhi) termometar mjeri temperaturu zraka po Celzijusovoj skali. Napunjen je živom koja se slobodno širi u cjevčici s vakuumom u zavisnosti od njezine temperature. Dakle, termometar zapravo ne mjeri temperaturu zraka, već temperaturu žive u cjevčici, no temperatura žive se vrlo brzo prilagođava i prati temperaturu zraka, pod uvjetom da ne dolazi do njezinog izravnog zagrijavanja zračenjem toplinske energije s raznih izvora poput Sunca, tla i slično. Skala mu je podijeljena na cijele celzijusove stupnjeve, a ponekad i na manje jedinice, kao npr. desetinke stupnja.

Minimalni termometar prati temperaturu zraka dok ona opada; u trenutku kad ona počne rasti, on se zaustavlja na najnižoj izmjerenoj vrijednosti. Na taj način on bilježi minimalnu temperaturu dostignutu tijekom dana (standardno između 07h prethodnog i 07h dotičnog dana). Punjen je alkoholom, a minimalnu temperaturu bilježi pomoću malog štapića kojeg alkohol vuče prema nižoj temepraturi dok ona opada; kada temperatura počne rasti, alkohol prolazi pored štapića i on ostaje na minimalno dostignutoj vrijednosti.

Maksimalni termometar prati temeratutu zraka dok ona raste; u trenutku kada ona počne opadati on ostaje na najvišoj dostignutoj vrijednosti, i na taj način bilježi maksimalnu dnevnu temperaturu (standardno između 21h prethodnog i 21h dotičnog dana). Punjen je živom i radi na principu pucanja niti žive na pregibu iznad spremnika, u trenutku kada ona počne opadati. Takav termometar svi imate doma za mjerenje tjelesne temperature.

Termograf konstantno mjeri temperaturu zraka u vremenu, i izmjerene podatke bilježi na papir ili elektronički medij, ovisno o izvedbi. Klasični termograf ima bubanj na kojem je namotan papir; bubanj se vrti oko svoje osi pomoću satnog mehanizma, a ručica sa perom i tintom klizi po njemu i ostavlja trag koji označava izmjerenu temperaturu. Općenito je manje precizan od običnog termometra. Elektronički termografi bilježe temperaturu u memoriji. Kao i svi drugi elektronički termometri, imaju osjetilni element koji može raditi na više principa (termootpornik, galvanski članak i sl.). Preciznost im je najčešće upitna pa se ne koriste za ozbiljna mjerenja.

Standardno, temperatura zraka se mjeri na 2 metra visine iznad tla, na mjestu koje je zaklonjeno od izravnog sunčevog ili bilo kojeg drugog toplinskog zračenja (npr. dugovalnog sa Zemljine površine). Također, termometar ne smije biti izložen izravnom utjecaju vjetra. Najbolje mjesto koje će osigurati navedene uvjete jest termometrijska kućica (zaklon).

Minimalna temperatura zraka, osim na 2 metra visine, mjeri se i na 5 centimetara iznad tla. Ona je najčešće 2-3, pa i više celzijevih stupnjeva niža nego ona na 2m, zbog jakog noćnog hlađenja tla. Ta razlika je izraženija nad kopnom nego morem, pri vedrim noćima, te u kotlinama. Zavisi mnogo i o vrsti tla (jače nad kamenom nego nad travom i slično). Znatno zavisi i o brzini vjetra, što je ona veća, razlika je manja. Temperatura na 5cm visine je bitna zbog pojave mraza.


VLAŽNOST ZRAKA

Vlažnost zraka se može izraziti na više načina; npr. kao relativna vlažnost (najčešće), zatim kao apsolutna vlažnost, omjer mješanja, tlak vodene pare i još poneki. Sve se te vlažnosti mogu odrediti istim instrumentima, jedino što je postupak dobivanja jedne vrijednosti iz druge, naravno drugačiji. Mi ćemo se ograničiti samo na mjerenje relativne vlažnosti. Jedinica kojom se izražava relativna vlažnost jest postotak (%). Relativna vlažnost je odnos između trenutne količine vodene pare u zraku, i maksimalne količine koju taj isti zrak može primiti a da ne dođe do zasićenja.

Za istodobno određivanje temperature zraka i vlažnosti koristi se psihrometar . On se sastoji od običnog (suhog) termometra i mokroga, kojemu se rezervoar sa živom moči vlažnom krpicom. Ako zrak nije zasićen vodenom parom, s krpice isparava voda i pritom se troši latentna toplina; posljedica toga je snižavanje temperature mokrog termometra. Što je manje vlage u zraku, to je i isparavanje jače, te je razlika mokrog i suhog termometra veća. Iz očitanja ova dva termometra, ulaskom u tablice, ili računanjem formulama, dobijaju se sve gore navedene vlažnosti, te temperatura rosišta. Valja napomenuti da ukoliko je na krpici led a ne voda, da se koriste preračunate tablice ili formule.

Osim psihrometra za određivanje vlažnosti mogu se koristiti i higrometri. Oni izravno mjere relativnu vlažnost, a radi na principu upijanja vlage organskih tvari (ljudska ili konjska dlaka i slično) koje promjenom vlažnosti zraka ponešto mijenjaju duljinu.

Higrograf je instrument koji bilježi relativnu vlažnost u vremenu i zapisuje ju na papir ili elektronički medij.



ATMOSFERSKI TLAK

Jedinica za mjerenje tlaka je paskal, a uobičajeno je u meteorologiji koristiti 100 puta uvećanu jedinicu (hektopaskal - hPa). Hektopaskal odgovara milibaru (1hPa = 1mbar). Očitanje atmosferskog tlaka se obavezno svodi na morsku razinu (visinu od 0 metara) i temperaturu 0°C, da bi se mogle uspoređivati vrijednosti izmjerene na različitim postajama. To se (kao i obično) radi tablicama ili formulama.

Atmosferski tlak se mjeri vertikalno postavljenim živinim barometrom . To je cjev ispunjena vakuumom u kojem se živa slobodno diže, zavisno od tlaka zraka koji pritišće otvoreni kraj cijevi. Po tom instrumentu, za atmosferski tlak, prije se često koristila jedinica milimetri žive (mmHg; 1mmHg = 1,333... hPa). Visina stupca žive određuje atmosferski tlak. Očitanje takvog barometra je potrebno ispraviti za temperaturu žive, što se lako obavi tablicama ili formulom.

Aneroidni barometar je drugi instrument za mjerenje atmosferskog tlaka, i radi na principu deformacije elastičnih metalnih kutija zbog promjene okolnog tlaka. Tlak prikazuje kazaljkom. Ovi bearometri su temperaturno kompenzirani, pa se izmjerena vrijednost ne svodi na 0°C. Valja napomenuti da su manje precizni od živinih barometara.

Barograf mjeri i bilježi vrijednost atmosferskog tlaka kroz vrijeme. Crta izmjerene vrijednosti na papir, ili pamti u elektroničkom obliku.



VJETAR

Vjetar je vektorska veličina, koja je potpuno određena tek kada poznamo obje njegove komponente - smjer i brzinu. Smjer vjetra je strana horizonta odakle vjetar puše, a brzina je put čestica zraka prevaljen u jedinici vremena [ili kako bi rekli fizičari, prva derivacija puta u vremenu ;-)]. Smjer se označava kardinalnim stranama svijeta ili po azimutu (u stupnjevima 0 do 360), dok se brzina mjeri u metrima u sekundi (m/s), kilometrima na sat (km/h), čvorovima (kn) ili nekom drugom dopuštenom jedinicom za brzinu. U pomanjkanju uređaja za mjerenje brzine, ona se procjenjuje Beaufortovom skalom (točnije, procjenjuje se jačina vjetra).

Smjer vjetra se određuje vjetruljom (vjetrokazom). To je lagani pokazatelj u obliku strelice, montiran na vertikalnoj osovini koja se slobodno zakreće oko svoje osi. Za usmjeravanje strelice prema vjetru, ona na stražnjoj strani ima vertikalnu ploču, koja služi kao "kormilo". Brzina vjetra se mjeri anemometrom (vjetromjerom). Postoji više izvedbi, a mi ćemo opisati najčešće korištenu. To je vertikalna osovina sa 3 ili 4 šuplje polukugle (Robinsonov križ) koje se vrte pod utjecajem vjetra. Što je vjetar jači, one se brže vrte i vrtnja se lako pretvara u mehanički ili električni ekvivalent, baždaren u jedinicama brzine vjetra. Umjesto polukugli, ponekad se koristi mali propeler.

Mjeriti se može srednja brzina vjetra u nekom razdoblju (obično 2 ili 10 minuta), ili pak trenutna. Mjerenje se standardno vrši na visini 10 metara nad tlom.

Anemograf mjeri brzinu vjetra u vremenu i zapisuje izmjerene podatke na papir ili ih čuva u elektroničkom obliku.




OBORINA

Oborina se mjeri visinom ili količinom vodenog taloga koji padne na Zemljinu površinu u određenom vremenskom razdoblju. Ta oborina može biti u tekućem ili krutom stanju; ako se mjeri visinom onda se obično izražava u milimetrima (kiša), odnosno centimetrima (snijeg). Ako se mjeri u količini, onda se izražava u litrama po kvadratnom metru površine, jedinici koja je ekvivalentna milimetrima visine taloga. To znači, na primjer, 10 mm = 10 l/m². Količina napadalog snijega se mjeri samo visinom. Napadala kiša se mjeri kišomjerom. To je obično valjkasta posuda, postavljena uspravno, s otvorom na vrhu, površine 200 cm². Kroz taj otvor ulazi kiša, koja se slijeva u kanticu na dnu. Oko kantice se nalazi zatvoreni zračni prostor radi toplinske izolacije, da bi se spriječilo isparavanje nakupljene kiše. Kod očitanja, iz kantice se voda ispušta u menuzuru sa skalom u milimetrima i očitava njezina količina. Kišomjer se obično postavlja na stup, na visinu od 1 metar iznad tla.

Osim napadale količine kiše, može se mjeriti i njezin intenzitet. Intenzitet kiše se izražava u milimetrima u minuti (mm/min). Mjeri se instrumentom koji se naziva ombrograf .

Visina snijega se mjeri štapom baždarenim u centimetrima. Postavlja se na ravnom mjestu, koje nije u privjetrini ni zavjetrini, niti je zaklonjeno nekim okolnim objektom (stablo, građevina,...). Mjeri se ukupna visina snježnog pokrivača, ali i novi snijeg, napadao u posljednja 24 sata.


SUNČEVO ZRAČENJE

Sunce, kao i svako drugo tijelo, emitira određen spektar elektromagnetskog zračenja, koji ovisi o njegovoj temperaturi. Što je ona veća to je spektar jače pomaknut prema višim frekvencijama. Međutim, za potrebe meteorologije, od Sunčeva zračenja, mjere se dvije veličine: trajanje osunčavanja neke točke na Zemljinoj površini u određenom vremenskom razdoblju (dan, mjesec, godina), te energija koja stigne sa Sunca na određenu površinu u nekom vremenskom razdoblju.

Trajanje osunčavanja se izražava u satima (h), a mjeri instrumentom koji se naziva heliograf . To je instrument koji ima kuglastu leću; ona žari papirnatu traku, te se na taj način, po izgorenim dijelovima trake, očitava vrijeme osunčavanja heliografa.

Energija koju prima određena površina od Sunca mjeri se obično piranografom ili piradiografom, a izražava npr. u džulima po metru kvadratnom u jednom satu (J/m²/h), ili nekoj drugoj odnosnoj jedinici. Ne treba isticati da svi ovi instrumenti moraju biti na otvorenom mjestu, koje nije zaklonjeno nekim okolnim objektom poput stabala, zgrade i slično. Pod te objekte se naravno ne ubrajaju planinske prepreke i brda.



ISPARAVANJE

Isparavanje se mjeri sa slobodne površine vode iz sniženja njezine razine. Mjeri se instrumentom koji se naziva evaporimetar .

NACRT ZA IZRADU METEOROLOŠKOG ZAKLONA

Crometeo vam nudi jednostavan nacrt za izradu prikladnog meteorološkog zaklona.

Nacrt izradio: TOM, animacija: Saki






















Nakon dovršetka kućica izgleda otprilike ovako (Foto: Groovy)



Uradite sami: Mini meteorološki zaklon za elektornske senzore

Pouzdano mjerenje mnogih meteoroloških elemenata u mnogome zavisi o mjestu na kojem su postavljeni instrumenti, što uključuje neke standardne smjernice, ali i same uvjete u kojima će se instrumenti naći. Da bi osigurali međusobno usporedive podatke, na raznim mjernim postajama moraju se osigurati jednaki uvjeti mjerenja. Kada je riječ o temperaturi i vlažnosti zraka, to znači da se mjerenja vrše na standardnoj visini od 2 metra iznad tla, na mjestu koje je zaklonjeno od izravnog zračenja bilo od strane Sunca ili Zemlje, zaklonjeno od oborina i direktnog utjecaja vjetra. Najpogodnije mjesto za to, koje se standardno upotrebljava jest meteorološka kućica ili zaklon. Ovaj tekst je posvećen izradi jednog zaklona vrlo malih dimenzija, prilagođenim za bočnu montažu na zid. Montaža na zid prema standardima za mjerenje nije dozvoljena, no kada nemate bolje uvjete, iskoristite maksimum iz onog što možete.

Prava meteorološka kućica koja se nalazi na mjernim postajama izrađena je od drva, sa stranicama koje imaju prolaze za zrak, i obojana je bijelom bojom izvana i iznutra. Na sličnim principima zasniva se i ovaj moj uradak, kojeg ću korak po korak objasniti u daljnjem tekstu, te se nadam da će još nekoga navesti da pokuša kući izraditi nešto slično, i još ispraviti neke loše strane kojih moj dizajn sigurno ima.


Korak 1: Nabavka materijala.

Ja sam za izradu ovog zaklona koristio MDF (medium density fiber - medijapan), materijal kojeg uvijek imam u dovoljnim količinama, s obzirom da se bavim i izradom hi-end zvučničkih sistema. Debljina ovih MDF ploča je bila 19mm. Cijena kvadratnog metra dođe oko 40-50 kuna, tako da to neće biti neki veći izdatak. Možete koristiti i 25mm MDF ili dvostruke stijenke (dobiti ćete bolju toplinsku izolaciju), no zaklon će biti znatno teži. Na idućoj slici prikazane su ploče MDF-a koje sam koristio.


Korak 2: Rezanje.

U biti, pokazalo se da mi je bila dovoljna samo ova veća ploča, što znači da sam upotrijebio oko 1 kvadratni metar MDF-a. Naravno da je nulti korak izrada projekta.. To možete napraviti sami, ili ću ja kasnije ako bude zainteresiranih nacrtati dimenzije kako sam ja radio (za ljenčine :lol: ). Nakon što imate materijal i spreman alat (ja sam koristio ubodnu pilu, stege i "punat" kao radni stol :wink: ), prionite na posao. Nacrtajte na materijalu mjere i izrežite pažljivo stranice, kako bi posao sveli na što manje kasnijeg rašpanja (meni je uspjelo potpuno ravno, pa kasnije nisam trebao poravnavati).



Uočite da su dvije stranice kose.. kasnije ćete vidjeti zbog čega... Nastojte dobro isplanirati crtanje stranica na materijalu, tako da ga potrošite što manje, ovo je meni ostalo od one veće ploče:


Za zidnu stranicu koristio sam staru šperploču (15mm) koja je bila praktički za baciti. Uvijek je dobro stari komad materijala iskoristiti ako se može, šteta je baciti ili izgoriti u peći. Naravno, vi možete koristiti i isto drvo kojim radite zaklon.


A ovako je ta šperploča izgledala kad sam je izrezao na pravilnu dimenziju, i obrusio brusilicom (za dobiti pravi kut, koristio sam kutnik - to je najlakša metoda):


Korak 3: Sklapanje.

Sada imate sve spremno za sklopiti zaklon. Trebati će vam:
- vijci za ivericu (ja sam koristio 5x45 mm)
- ljepilo za drvo (vodootporno; najbolje da uzmete neko za pištolj kao na slici dolje)
- svrdlo 3,5mm (ako koristite 5mm vijke)


Polako prionite na posao; bušite sa 3,5mm rupe za vijke i pospajajte kutiju bez vrata i nadstrešnice, kako prikazuje slika. Sve spojeve namažite i ljepilom. Izbušite 10mm ili koliko vam odgovara nasjede za glave vijka, kako oni ne bi virili iz materijala van. Kada uvrnete vijke, popunite šupljine ljepilom ili silikonskim kitom.



Korak 4: Ventilacija.

Da bih osigurao ventilaciju unutar kutije, ja sam došao na ideju bušenja stranica kosim rupama. Kose su zbog dva razloga; prvi i očiti je da kroz tako položene rupe ne može ući kiša u unutrašnjost zaklona, a drugi je da se što je moguće više spriječi direktan prolazak zračenja odozgo ili odozdo u unutrašnjost, i time zagrijavanje unutarnjeg zraka. Ja sam koristio svrdlo promjera 10mm i izbušio kutiju sa ukupno 33 rupe (računajući i one na vratima). Vrijeme će pokazati da li je to dovoljno (ja vam toplo preporučam da ih izbušite 50-tak za ovu dimenziju kutije, i promjer svrdla, da ipak budete koliko-toliko sigurni da imate dobru ventilaciju). Bušite pod kutem od minimalno 45° prema materijalu, da osigurate ona dva uvjeta spomenuta u početnim rečenicama ovog koraka. Rasporedite ih pravilno, da vam zaklon ljepše izgleda! Planirajte unaprijed raspored instrumenata unutar kutije; na primjer, ako ćete na stražnu stranu (pretpostavljam) postaviti termometar, rasporedite rupe tako da ih on ne prekriva...



Korak 5: Bojanje.

Za pravilnu zaštitu od atmosferlija, trebate premazati prvi sloj sa lanenim uljem ili sličnim zaštitnim sredstvom. Laneno ulje se jako sporo suši, i nema nekog posebnog razloga da pokušavate danima sačekati da se osuši; umjesto toga, dajte drvu 2 dana da upije malo ulja, te krenite dalje s mazanjem. Ja sam u ulje ulio 30-40% boje, kako bi se ipak malo "uhvatilo". Namažite sve dijelove, ne samo kutiju. Ovako je izgledalo nakon prvog sloja:


Nakon 2 dana, počeo sam sa bojanjem bojom za drvo. Kupite bijelu boju za drvo, za upotrebu na otvorenom. Te boje sadrže dodatna zaštitna sredstva. Poštujte upute o sušenju (moja se sušila između svakog premaza 48 sati). Nanesite minimum 3 sloja takve boje, ili sve dotle dok između poteza kista ne istjerate i najmanje tamnih dijelova drva. Zaklon MORA biti potpuno bijel, da maksimalno odbija sunčeve zrake. Naravno, što više slojeva, i bolja će biti zaštita samog drva, a time i trajnost zaklona veća.

Na kraju, za završni premaz (ili dva ako želite), nabavite bijelu boju sa lakom. Lakiranje ne samo da uljepšava kutiju, već i znatno podiže koeficijent refleksije boje, te time dodatno doprinosi termičkoj izolaciji unutrašnjosti. Ova boja se suši znatno brže od temeljne, i drugi sloj možete nanijeti već nakon 24 sata ili čak i ranije.

Korak 6: Konačno sklapanje i montaža na zid.

Kada se boja potpuno osušila, možete krenuti na predzadnji korak, a to je sklapanje i onoga što je ostalo. Prvo nabavite "nosače" vrata (trenutno se ne mogu sjetiti boljeg izraza), a tip ovisi o izvedbi kako vam idu vrata (izvana ili ulaze u kutiju - meni ovo drugo). Montirajte vrata, a nakon toga montirajte i nadstrešnicu. U mojem dizajnu, nadstrešnica i donja stranica nose svu težinu kutije, pa je uputno nadstrešnicu montirati vijcima što čvršće. Naravno, na sve spojeve uvijek namažite ljepilo.

Zidnu stranicu nemojte namontirati još, već izbušite rupe na njoj za montažu na zid, namjestite je na zid gdje će stajati i zabilježite olovkom kroz rupe... na tim mjestima probušite rupe za tiple i postavite u tiple vijke koji imaju samo navoj za maticu (one za montažu bojlera). Time je ležište za zaklon spremno.

Na kraju, montirajte zidnu stranicu na kutiju (naravno, čvrsto, vijcima i ljepilom), te objesite sve na ležište na zid. Ovak korak se meni pokazao kritičnim i pomalo pogibeljnim, budući da mi je kutija dok sam je pokušavao nabiti na ležište iskliznula sa gornjih vijaka i pala ravno na glavu sa metar visine... a ima cca 20 kilograma... :lol: Dakle, pazite što radite :wink:

Zavrnite leptir matice ispod kojih ste postavili podloške i vaš meteorološki zaklon je spreman za upotrebu :) Evo kako to kod mene izgleda:






Od instrumenata unutra su suhi i morki termometar, te radio senzor za daljinsko očitavanje temperature. Kada pročitate temperaturu suhog i mokrog termometra,
označite "Default units" - metric, upišete pod "Temperature" vrijednost suhog termometra, a pod "Wet bulb" vrijednost mokrog, i nakon što stisnete "Calculate" dobijete ostale vrijednosti koje se izvode iz te dvije. Vrijednost tlaka možete upisati, ali ona služi samo za blagu korekciju specifične vlažnosti i omjera mješanja, pa taj podatak možete mirne duše izostaviti.

Meteoroloski instrumenti

Contact

Moke-weatheR

+387 65 083 553

Poll

Da li ovaj web sadrzi ono sta ocekujete?

Da (88)
65%

Ne (47)
35%

Total votes: 135

Vrijeme sutra

Prognoza vremena za NAREDNE DANE U BIH

2009-02-27 16:41
  U ponedjeljak vrijeme ce biti suncano i temperatura ce se kretati oko 30°C,..Utorak takodjer ali suncano uz malu do umjerenu na oblaku , uglavnom do kraja sedmice bit ce bez padavina.